Angažman kao Sloboda

Kada domaći “ne može da sačeka”

Kada smo započeli Projekat A.N.A. “Skrovišta Slobodišta” naša početna ideja bila je da, interpretirajući knjigu “Dnevnik Ane Frank”, ostvarimo dublje i svestranije uvide u njenu univerzalnu tematiku o stradanju, ratu, slobodi, nasilju. Niko od nas nije ni slutio da će taj projekat postati naš lični put od Skrovišta do Slobodišta.

Budući da je Dnevnik dat u epistolarnoj formi (formi pisma) dijalog je već samim čitanjem uspostavljen a u nama se javila potreba da ga proširimo perspektivom sada i ovde – da istražujući Dnevnik saopštimo nešto o sebi, svojim generacijama, društvu u kome živimo, predrasudama danas, pitanjima nasilja i slobode. Učenici, njih četrdesetoro, dva odeljenja sedmog razreda Osnovne škole “Sveti Sava” Kruševac, započeli su dvomesečni proces pisanja ličnih dnevnika u kojima smo, kroz razvijanje i podsticanje emocionalne pismenosti, svedočili sjajnim pričama i pronicljivim uvidima o problemima sa kojima sa sada suočavaju Anini vršnjaci – od reinterpretacije žutih zvezda kao svojevrsne stigmatizacije i predrasuda do odnosa sa roditeljima, školom, vršnjacima, odnosa prema tehnologiji koju su imenovali kao “skrovište”, nasilju, a onda i svemu onome što su prepoznavali kao “traženje slobode”. Slobodu smo zatim tražili na dramskim radionicama, pričama o teatru senki, u pokretu i plesu, usledile su potom posete sceni Kulturnog centra, učenja o pozorištu, datostima scene, svetlu i zvuku i u narednih mesec dana kroz probe, razgovore, podele zaduženja – od učeničkih tekstova dnevnika oformljena je predstava i izvedena za Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta 28.01.2020. godine u Beloj Sali Kulturnog centra. Treba li napomenuti da su učenici, pored pisanja, plesa, glume, bili i marketinški tim, da su pravili afiše, šetali gradom i lepili ih, pozivali goste, davali intervjue, radili sa svetlom, tonom, rekvizitom – svi.

“Dnevnik Ane Frank” kao u prvom redu delo o Slobodi jednostavno nas je obavezao da Slobodu i sami potražimo, kritički je preispitamo, progovorimo, osvrnemo se u sebi i oko sebe, a sticaj neočekivanih događaja pandemije Kovid koji je (samo prividno) prekinuo završnu fazu projekta – pitanje “Skrovišta I Slobodišta” učinio je otrežnjujuće stvarnim i važnim, a perspektivi “sada i ovde” kao ličnog projektovanja i angažovanja dao novu težinu. Poslednja faza našeg projekta trebalo je da bude naš zajednički susret na Slobodištu – kulturno-istorijskom spomeniku u Kruševcu podignutom žrtvama streljanim tokom Drugog svetskog rata – kroz Dolinu pošte, simbolično predstavljenu kao jato kamenih ptica i natpisom “Pod ovim nebom, čoveče, uspravi se”, krenuli bismo do Doline živih, svojevrsnog amfitetra/pozornice sa kog bismo govorili svoje usklike i poruke sebi, jedni drugima i svetu, a zatim došli do čuvene Kapije sunca i pročitali Anine reči:

“Dokle god postoje ovo sunce i ovo vedro nebo, dokle god mogu da uživam u njima, kako mogu da budem tužna? Za one koji se boje, koji su sami ili nesrećni, najbolji je lek da izađu napolje, nekud gde mogu da budu sami, sami s nebom, prirodom i bogom. Jer samo onda može da se oseti da je sve kako treba i da bog želi da ljudi osete sreću okruženi lepotom i jednostavnošću prirode. Dokle god ovo postoji, a to bi trebalo da bude zauvek, znam da će postojati uteha za svaku tugu, pod bilo kakavim okolnostima. Oh, ko zna, možda ću uskoro i moći da podelim ovu neodoljivu sreću s nekim ko se oseća isto kao i ja.” (Ima li potrebe da još jednom naglasim od koga potiču ove blistave reči utehe, vedrine, ljubavi, bliskosti – angažmana.)

A zatim i Pavlove reči: „Lep prolećni dan. Hodam ulicom sa buketom cveća. Pokloniću ga Ani Frank da je odobrovoljim, da mi dozvoli da od nje prepišem domaći. Samo da je pronađem. Možda je u školskom dvorištu. Tamo vozi bicikl, igra školice ili kroz krošnje drveća posmatra oblake. Možda sa društvom igra žmurke u napuštenoj kući u komšiluku ili niz potok pušta brodove od papira. Da nije na vidikovcu? Tamo odlazimo uveče. Divimo se mnoštvu zvezda i čekamo da rukom dodirnemo mesec. A on se smeje i namiguje. U kom li kutku prirode Ana danas uživa? Naći ću je u prirodi i pridružiću joj se.” – baš te (neprepisane već doživljene) reči – reči udaljene decenijama – a zapravo –  mesto susreta, istog Neba i Sunca i priča o Slobodi i Slobodištima tako udaljenih a bliskih generacija.

Pavle je svoj Dnevnik završio rečima: “nastavnici, roditelji – domaći može da sačeka”. Međutim, na ovu generaciju domaći nije mogao da sačeka. Umesto naše šetnje po Slobodištu, umesto nastavka projekta, umesto toliko očekivanog osmog razreda, završne godine osnovne škole, ekskurzija i jedne bezbrižne mladosti – ove đake dočekao je karantin, zatvaranje škola, izolacija, sedenje u izdvojenim klupama, maske i časovi ispred ekrana i digitalnih platformi. Na gorko otrežnjujuć način svima nama je zalepljena oznaka da smo drugačiji, da smo “neslobodni” i ograđeni novim skrovištima.

Pa ipak, ovi đaci nisu zanemeli. U periodu karantina oni su neumorno snimali svoje video dnevnike, nastavljajući priču o Slobodi, Ani, Čežnjama, Ljubavi, menjajući se i postajući zreliji poput načina na koji su se i Anine reči menjale u Dnevniku. Kada su se vratili u klupe, u jedan sasvim drugačiji osmi razred, izgledali su drugačiji, ozbiljniji, obeleženi tom tako tužno nazvanom “novom normalnošću” kao domaćem zadatku koji više “ne može da sačeka” – tridesetominutnom normalnošću koja ne može da sačeka da dišu, da govore, da se smeju, da misle. I dok smo svi mi zaustavljali dah, oni su pitali – “Kada nastavljamo?”

Sartr je definisao Slobodu kao “određenu nužnostima” – nužnostima kao strukturama i okolnostima – društvenim, ekonomskim, političkim, kulturalnim.. Sloboda je po Sartru njima određena ali ona nije uništena sa njima, naprotiv, samo uz te nužnosti i nad njima Sloboda dobija svoju punu vrednost. Angažovati se u datim i nad datim okolnostima znači biti Slobodan.

Ana Frank i ovi hrabri učenici, svi naši hrabri učenici, naučili su me tome više od omiljenih filozofa. Oni su mi istinski pokazali koliko je važno iznova i iznova preispitivati i tražiti prostore Slobodišta – u novim “nužnostima” i uprkos njima. I takvim osmacima, na jednom graničnom prelazu između “stare” i “nove” normalnosti dugujemo jednu vrstu kolektivne i univerzalno koordinirane akcije – angažmana kao domaći koji više ne može da čeka.. Ovog puta naš.

I, kada nastavljamo?

Sandra Maksimović

Spread the love

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

CAPTCHA ImageChange Image